Mome ocu

 Mome ocu Salimu (koji je na današnji dan preselio na neki drugi, nadam se bolji, svijet)

I četrnaesto proljeće dirljivo

Stiglo je sa pustim ukrasima

(Naliježući se na ono mjesto

Nedragoljubno upisano u meni

Zbog tvoje nepomičnosti i odsutnosti)

Dvadeset i prvi mart

Mjere suze i duboki uzdah udaljenosti.

Nedostaju mirisi maćuhice, svilenih jasmina i ljubičica

Koje si mami u kuću donosio

Sa nakićenih živica i polja u njihovim bluzicama.

Nema prizmatične lepeze od šarenih kapljica

Zore na stablima jorgovana

Probeharalih u našem dvorištu

Ni tvoga stvaralačkoga jutra u pobožnosti

Odmjerene otmjenosti koraka ti u hodu

(Dok ideš u Stari grad po Mimine vruće lepine)

Nedostaje i tvoja hirovitost u govoru

Želja da sve odjednom kažeš

Sjajni Mjesec, bijel poput oblaka

Koji bi se kradomice prominuo preko popodnevnoga neba

Naslušana dubokih tišina noću

Zalazeći u tamu zauvijek zaustavljenih trenutaka

Sjećam se - Uvijek si tačno znao kakve je boje Sunce

Na bratovim i mojim trgovima života.

Sanjam te veseloga i mladog,

Ja, kao pjegava žuta djevojčica u crvenome kaputiću

Koju „na krkače“ nosiš (na operaciju krajnika)

A onda me probudi nasmijan glas sa mezara:

„Dino, Vrijeme je gusta ljepljiva paučina

Koja se nama vječno ruga.“